Dobro je poznato da ljekari nakon završenih studija polažu Hipokratovu zakletvu, obavezujući se da će život staviti u službu humanosti i da će im najveća briga biti zdravlje bolesnika. Oni se, ujedno, zaklinju da će im, između ostalog, kolege biti braća i da u vršenju svoje dužnosti prema bolesniku na njih neće uticati razlozi kao što su vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost.
Ako se neko iz duge kolone medicinskih radnika poniklih na prostoru Vasojevića istinski držao ovih etičkih odrednica onda je to, zasigurno, nadaleko čuveni hirurg
Milorad Bakić, koji nedavno, pokošen korona virusom, zauvijek napustio ovozemaljski svijet. To će potvrditi svako ko je dr Bakiću povjeravao svoju bol i bio u prilici da mu njegova vješta ruka zacijeli rane. A on je liječio ne samo hirurškim nožem i ljekovima, nego i blagim i biranim riječima, poslije kojih se i kod najtežih pacijenata budila nada da će ozdraviti i pobijediti bolest. Činio je to odazivajući se na pozive svih kojima je ljekarska – a i svaka druga – pomoć bila potrebna. A ti pozivi su dolazili sa svih strana – iz grada, sa sela, sa planine, izbliza, izdaleka. Zbog toga dr Bakić nije ordinirao samo u bolnici, nego svuda gdje je stizao da uputi savjet i ulije vjeru i volju i zdravom i bolesnom čovjeku. Stalno je bio u pripravnosti jer je dobro znao i minuti mogu biti važni kada treba spasiti nečiji život. Zato su dr Bakiću vjerovali i kolege i pacijenti. U to se uvjerio i potpisnih ovih redova dok ga je dr Bakić vraćao u žive nakon teških povreda zadobijenih u saobraćajnom udesu, a medicinski radnici u beranskoj bolnici govorili: „Mi smo najsigurniji kad je Milorad pored nas”. I nijesu to izrekli bez razloga, jer je dr Bakić bezbroj puta pokazao da je kadar da ljude otrgne od sigurne smrti i da posjeduje ljekarske i hirurške sposobnosti koje Bog udijeli samo rijetkima.
Zbog prirode posla kojim se bavio, dr Bakić nikada nije zaspao čvrstim snom, znajući da uvijek mora da bude u službi bolesnika. Zato je s punim pravom bio prepoznat kao ljudska i intelektualna gromada. Bez ikakvih dodatnih nadoknada i interesa, stajao je na usluzi znanim i neznanim, voljnim i nevoljnim, onako kako to čine samo odabrani humanisti, koji svakog uvaže, bez obzira da li se radi o čobaninu ili činovniku. Iako je dobro prepoznavao ko koliko vrijedi i koliko je kome do obraza stalo, to ga nije ometalo da se izdigne iznad svega toga i stavi do znanja da različite bolesti ne biraju i da je čovjek veliki koliko zna da prašta. A on je opraštao, ali i pamtio, jer je i pored svega što ga je krasilo kao ljekara i čovjeka znao da se nađe na udaru nesmotrenih neistomišljenika i vremena koje, nažalost, nije znalo da u dobroj mjeri prepozna šta to čovjeka predodređuje da bude veliki. No, veličinu doktora Bakića najbolje je mjerio i izmjerio narod, od kojeg ovih dana može da se čuje da je on bio svojevrsna institucija i rijetkost i na našim širim prostorima. To je potvrdio i
Srđan Milić dok se na dan sahrane toplim i biranim riječima opraštao od doktora Bakića, istakavši da je on bio simbol dobrote i humanosti i da je kao takav zadužio ne samo Berane i svoj rodni kraj, nego i čitavu Crnu Goru.
Rođen je 1947. godine u selu Zabrđe. Osnovnu školu je završio u Andrijevici, Gimnaziju u Beranama, a Medicinski fakultet u Beogradu, gdje je i specijalizirao opštu hirurgiju. Radni vijek, kao učenik nadaleko poznatog ljekara
Branka Zogovića, započeo je u Beranama, gdje je od 1980. do 1991. godine bio šef odsjeka Traumatologije hirurškog odjeljenja, a od 1991. do 1998. godine obavljao je dužnost direktora Opšte bolnice. Bio je član Predsjedništva društva ljekara Crne Gore i predsjednik Komisije za etička i pravna pitanja Ljekarske komore Crne Gore. Važio je za izuzetnog čovjeka i humanistu, a o njegovim uspjesima iz oblasti medicine, pored svjedočenja pacijenata, govore i brojni zapisi. Obavio je oko 12.000 operacija i važio je za jednog od najboljih i najuglednijih hirurga u Crnoj Gori. Bio je na čelu tima beranskih ljekara koji su uspješno obavili pet operacija na srcu i spasili četiri života. O tim podvizima pisali su domaći mediji, kao i oni u regionu.
Doktor Bakić je bio i aktivan društveno-politički radnik. Više puta je biran za poslanika Skupštine Crne Gore, a bio je i poslanik u Saveznoj skupštini nekadašnje Jugoslavije. Dugi niz godina bio je potpredsjednik Socijalističke narodne partije. Odlikovan je ordenom rada sa srebrnim zracima, a dobitnik i brojnih plaketa i priznanja. Godine 1997. dobio je Nagradu „21. jul“, najveće priznanje Opštine Berane. Pripalo mu je i najveće priznanje Opštine Andrijevica, Nagrada „17. jul“.
Iza doktora Bakića ostali su supuga
Mira, ljekar pedijatar, i kćerke
Ivana, ljekar, i
Jelena, profesor, koje su mu podarile četvoro unučadi.
Vijest o smrti doktora Bakića bolno je odjeknula u njegovom zavičaju, a i mnogo šire. U Opštoj bolnici u Beranama, gdje je ispustio svoju plemenitu dušu, održana je komemorativna sjednica na kojoj su se od uvaženog kolege oprostili njegovi „saborci” sa kojima je proveo radni vijek. Direktor te zdravstvene ustanove dr
Budimir Dabetić istakao je da je Miolorad Bakić bio istinski posvećen zdravlju ljudi.
– Za njega je pacijent bio svetinja, pa je svaka uspješna operacija bila njegova velika radost. Rodbina bolesnika je u njega imala puno povjerenje, jer su znali da su znanje dr Milorada i njegove zlatne hirurške ruke sigurnost, koja je u medicini najvažnija. Ni godine koje su mu omogućile da ode u zasluženu penziju nijesu ga odvojile od operacione sale. Nastavio je i dalje da brine o zdravlju našega stanovništva. Za njega je hirurška sala bila drugi dom, a često, moramo priznati, i sopstvena kuća. Biti u hirurškoj sali s njim značilo je da ćete uvijek naučiti nešto novo, sticati samopouzdanje i sigurnos – naglasio je dr Dabetić.
Sa ovim riječima složiće se svi koji su imali čast i potrebu da se nađu u blizini doktora Bakića. A njemu su blizu bili svi, i veliki i mali, o čemu govore brojni komentari ljudi koji su sa žaljenjem konstatovali da se u legendu preselio jedan od najuglednijih Vasojevića svoga vremena i da je ostavio nenadoknadivu prazninu u sredini u kojoj je živio. Te konstatacije obavezuje nosioce zdravstvenog sistema u Crnoj Gori da nikad ne zaborave ljekare kao što je bio Milorad Bakić. Posebnu zahvalnost ovom izuzetnom čovjeku, koji je časno hodio trnovitim stazama života, duguje njegov zavičaj, iz kog je, zahvaljujući svom znanju i sposobnostima, mogao da ode kud god poželi. Ali nije otišao, ostao je vjeran rodnoj grudi, koju je, kao i bolesnike, privijao na srce, onako kako to rade odabrani sinovi Vasovog plemena. Time je dodatno pokazao svoju veličinu i posvjedočio da samo dobar čovjek može da bude i dobar ljekar.
D.Jovović
)){kind=small}
